Nedavna objava u medijima javnog informisanja, da su lekovi Ginipral i Partusisten povučeni iz upotrebe zbog velike štetnosti za trudnice i njihove bebe, izazvala je kod mene potrebu da o tome napišem nekoliko redaka. Povlačenje lekova koje su generacije ginekologa prepisivale generacijama trudnica, otvara niz pitanja. Da li trudnice treba i dalje da imaju poverenje u svoje ginekologe, ako su ih do sada zdušno trvovali opasnim lekovima? Da li ginekolozi treba da veruju „brojnim naučnim studijama” iz kojih obnavljaju i osvežavaju svoja znanja? Da li novinari i listovi koji objavljuju ovakve informacije uopšte mare za napred navedena pitanja? Posle objevljenih vesti o povlačenju navedenih lekova, kao veoma štetnih, osećala sam krivicu, jer sam ih propisivala trudnicama, a onda bes na one što su me na to nagovorili. Kao mala deca kada se igraju doktora: „e sada uzmite ovaj lek, a sada?  Uuups, to je otrovno, nemojte više nikad to da uzimate.“ A, onda sam osetila odgovornost prema svim mojim pacijentkinjama i prema samoj sebi, prema belom mantilu. Proučila sam problem, i evo do kojih zaključaka sam došla. Pre svega, evo nekoliko osnovnih podataka o navedenim lekovima: ovo su lekovi iz grupe takozvanih beta 2 mimetika. Vezuju se za receptore na glatkim mišićnim ćelijama, pre svega u bronhima, u krvnim sudovima i u materici. Kada se lek”priključi” na mišićnu ćeliju on menja njen metabolizam i dovodi do opuštanja mišićne ćelije. To ima za rezultat opuštanje mišića materice tj sprečavanje kontrakcija (grčenja materice) koje mogu dovesti do prevremenog porođaja. I to je OK. Međutim isti ovi lekovi ne biraju samo matericu. Oni se „lepe“ i za mišiće u zidu krvnog suda. Krvni sudovi se šire i u njima pada pritisak. Srce se „muči“ da nagura potreban pritisak u krvnim sudovima i zbog toga je pod povećanim opterećenjem i povećava broj otkucaja u minuti. Kako je srce već opterećeno postojećom trudnoćom, povećava se opasnost od “srčane insuficijencije” tj slabljenja rada srca ili čak infarkta srčanog mišića. Zbog ovog dejstva trudnice su imale osećaj lupanja srca, malaksalost, drhtavicu, nesvesticu…Tu su još i efekti na metabolizam šećera: povećanje koncentracije šećera u krvi koje dovodi do povećanja insulina, koji, sa svoje strane pokreće niz drugih efekata (povećan osećaj gladi, povećanje mastnih naslaga itd). Čitajući ovo verovatno se pitate kako mi, lekari to nismo znali. Pa ZNALI smo. Sve od reči do reči. I svesno smo koristili ovaj lek u nadi da će sprečiti prevremeni porođaj. Problem je nastao kada je upotreba ovog leka postala nekontrolisano velika. Odnosno, kada se prepisivala skoro svakoj trudnici koja kaže: „Boli me stomak“. Ako ovaj lek dobije trudnica kojoj ne preti prevremeni porođaj, onda ona ima samo štetno dejstvo ovog leka. Ako je trudnica malo starija, ili već ima oštećeno srce, ili oštećen metabolizam šećera, ona može zapasti u velike zdravstvene probleme koji se mogu završiti i smrću. Koliko ja znam, ovakvih ishoda nije bilo u ovoj zemlji. A možda i jeste, samo su ostali neprazjašnjeni i neobjavljeni. Ne mislim sakriveni. Mislim, neprepoznati. Dragi moji prijatelji, postoji jasna definicija pretećeg prevremenog porođaja. I samo kada je ta definicija zadovoljena, trebalo je koristiti ovaj moćni lek. I to ne dugo, nedeljama i mesecima. Samo nekoliko dana. Dotle dok drugim lekovima, ne izazovemo sazrevanje pluća ploda kako bi bio što sposobniji za neometani život van utrobe majke. Pa, zašto je došlo do tako ekscesivnog prepisivanja ovog leka? Zato što je, pod pritiskom javnosti, pacijenata, novinara, sudova, doktor odgovoran za sve što se trudnici desi i ne desi. Onda su doktori počeli da “pucaju iz mitraljeza, čim se pojavi komarac”. Odnosno tokolitici ( lekovi protiv kontrakcija) su služili kao anksiolitici (lekovi protiv straha) za nas, doktore. “Dao sam sve što postoji na tržištu, pa nisam kriv ako se nešto loše desi”. Što više-to bolje. Glavno da su svi zadovoljni: i pacijentkinja i njena šira porodica, njeni prijatelji i komšije, i da nemaju primedbe na rad lekara. Prevremeni porođaji su se, i sada se dešavaju jer ovo nije sveti gral. Razlozi prevremenih porođaja su raznoliki i ne mogu se rešavati jednim lekom. Epilog ovog epiloga je da je zanjihano (jer do sada je bilo poljuljano) poverenje pacijenata u lekare, da su novinari ispisali nekoliko naslovnih stranica i lepo unovčili srozavanje našeg ugleda, da su lekari izgubili moćno sredstvo za zaustavljanje kontrakcija. Ova poslednja konstatacija nije u potpunosti tačna jer će se ovi lekovi upotrebljavati samo u vidu infuzije u bolničkim uslovima. Šta sada to znači? Konačno će lek dobiti samo oni koji treba da ga dobiju? Da li će morati da se proširuju odeljenja patologije trudnoće? Videćemo. Do sledeće naslovnice nekog tabloida.